Orgulje, gudači i timpani za nesvakidašnje glazbeno iskustvo

Na koncertu Orgulje, gudači i timpani 19. studenog u splitskoj konkatedrali sv. Petra orguljaš i skladatelj Ivan Božičević, komorni orkestar Splitski virtuozi pod vodstvom Wladimira Kossjanenka uz Borisa Žuvelu na timpanima, pružili su splitskoj publici nesvakidašnje koncertno iskustvo i praizvedbu skladbe u čijoj je izvedbi za orguljama sudjelovao sam autor.

Obilježavanju 125. obljetnice rođenja Francisa Poulenca pridružili su se i Splitski virtuozi pod vodstvom violista Wladimira Kossjanenka, koji je kolegu s UMAS-a, Ivana Božičevića, pozvao da im se pridruži u izvedbi Koncerta u g-molu za orgulje, gudače i timpane ovog francuskog skladatelja i pijanista. Rado je pristao uz uvjet da se praizvede i njegov koncert za isti sastav, Swim Without the River. Program je otvorio Koncert u G-duru za violu i gudače Georga Philippa Telemanna.

U bogatom skladateljskom opusu Ivana Božičevića, kraljica instrumenata ima istaknuto mjesto, što nije neuobičajeno s obzirom na to da je nakon studija kompozicije u Beogradu u klasi Aleksandra Obradovića studirao orgulje na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Frankfurtu u klasi Edgara Krappa, a usavršavao se u Darmstadtu i Salamanci. Nije mu ovo ni prvi koncert za orgulje, jer je 2021. skladao Swim Inside My Dreams za orgulje i orkestar. Poveznica Poulancova i Božičevićeva koncerta, osim glazbene vrste i izvođačkog korpusa, upečatljiva je izmjena kontrastnih dijelova, efektnih i dramatičnih s nježnim glazbenim pripovijestima koje vode u duhovne sfere. Naime, enfant terrible i pripadnik francuske grupe Šestorica sastavljene od novoklasicističkih skladatelja koji su pod utjecajem Erika Satieja težili novoj jednostavnosti i jasnoći glazbenog izraza te uključivanju jazza i suvremene plesne glazbe, nakon smrti prijatelja doživljava preobraćenje te se gotovo u potpunosti posvećuje sakralnoj glazbi.

Izvođači nakon koncerta u konkatedrali sv. Petra / Snimila Karmen Širović

Ovo prvo Poulancovo djelo za orgulje nastaje na narudžbu princeze Edmond de Polignac, a iako nije skladano za liturgijske prigode, odiše duhovnošću koja Poulanca obuzima upravo u razdoblju njezina nastanka. Nakon smrti mladog skladatelja i kritičara Pierre-Octavea Ferrouda upućuje se na hodočašće, gdje ponovno otkriva kršćansku vjeru. Danas je to najizvođeniji koncert za orgulje i orkestar koji nije pisan u razdoblju baroka. Unatoč izostanku trostavačnosti svojstvene koncertu kao glazbenoj vrsti, promjenama tempa i glazbenih zbivanja Poulanc priziva klasičnu strukturu, kao i sam odnos orgulja, solističkog instrumenta s gudačima i timpanima, što se očituje i u Božičevićevom Swim Without the River.

Zvuk tibetanskih zdjela kojima Božičević počinje koncert kao da uvodi u glazbenu meditaciju. Početni Moderato dio donosi smiraj, gudači kao da trepere u nebeskim visinama s natruhama javljanja orgulja, od frazi preko rečenice do tkanja vlastite priče. Registarske boje kraljice instrumenata tako su vješto složene da je ponekad uhu teško razabrati gdje završavaju gudači, a samostalno nastavljaju orgulje. Slijedi Allegro ritmico, koji opravdava naziv. Razigran, naročito u dionici orgulja koje se u njega solistički uvode kroz igru ritmovima naglašenu promjenom mjera, nastavljajući u dijalogu s gudačima. Bogatstvo kontrasta očituje se i u dijametralno suprotnim tematskim glazbenim odjeljcima u koje skladatelj i izvođači uvode suptilnim „mostovima“, poput prijelaza iz Allegro ritmico u Adagio, u kojem se dinamika iz fortissimo posibile osipa do pianissima, vodeći šesnaestinke k polovinkama i napuštajući postepeno tutti ansambl. Uvod u Calmo, improvisando neodoljivo podsjeća na Božičevićevo neiscrpno vrelo haiku poezije. Dio je to smiraja, poput pastoralne idile inspirirane Istokom, ili barem onime što zapadnjaci doživljavaju kao Istok. Slijedi Agitato, koji donosi novu dramsku dimenziju, podsjećajući na onu filmsku.

Neumornim staccatima orgulje stvaraju motorički temelj za razvoj gudačke kantilene, s kojima povremeno ravnopravno komunicira, dok udarci timpana pojačavaju dramatizaciju i daju na serioznosti. U Calmu se ona ubrzo rasplinjuje, orgulje ponovno donose solo, oazu mira i spokoja, koja se attacca vraća upečatljivom Allegru ritmicu, uz novu dimenziju i grandioznost, djelujući poput sudbinske, proročanske gnjevi. Božičević se ipak u svom karakterističnom stilu, vraća smiraju u Adagiu, a tibetanske zdjele označavaju završetak meditacije.

Najveća nagrada skladatelju jest uspješna praizvedba. Međutim, uvijek su dobrodošle i nagrade, a Božičević je netom nakon praizvedbe primio dvije: nagradu UMAS-a za umjetničko-istraživački rad za proteklu akademsku godinu i nagradu Pogorzelski-Yankee Annual Competition koju dodjeljuje American Guild of Organists, u sklopu koje za 2026. kreće pripremati novu glazbu za uši i dušu.